| |
|
|
|
 |
|
|
|
| |
Gledajući
danas opustjela sela oko Petrovca danonoćno me mori pitanje:
Da li je moralo sve baš tako biti? Prvi odgovor koji se
nameće jest SEOBE. U nadi da ću bar za milimetar biti
bliže ISTINI odlučih da pokrenem stranicu SEOBE. Ovo je
barem pokušaj da se na jednoj internet stranici pokušaju
naći fragmenti priča jednog pokidanog narodnog tjela,
Krajišnika, raseljenih protiv svoje volje, direktivama
i ratovima, diljem zemaljske kugle.
Prve masovnije SEOBE desile su se nakon Prvog svjetskog
rata. Veliki broj ljudi iz petrovačke regije borio se
u dobrovoljačkim odredima Kraljevske srpske vojske. Onima
koji preživješe kralj pokloni zemlju po Kosovu i Vojvodini.
Drugi i najmasovniji talas SEOBA desio se nakon Drugog
svjetskog rata. Ponovo su petrovčani bili dobrovoljci
ratnici i ponovo im je vlast darivala kuće i imanja po
Vojvodini, tačnije u Banatu, i još tačnije u Čelarevu
pored Bačke Palanke.
Prvi prilog za ovu stranicu nametnuo
se sam. Sada već daleke 1993. u putopisnoj televizijskoj
reportaži
|
|
|
"S
kraja na kraj Krajine" gostovalo se u Čelarevu i tada
je intervjuisan Dudan Kecman iz Drinića, sprovodnik naseljenika
bukovačke opštine. Još tada je imao blizu stotinu godina.
Njegovu izjavu prenosimo u cjelini. |
|
| |
Došlo
nas je tada oko 300 porodica iz Drinića, Bukovače, Bare,
Vedrog Polja i Šekovca. Tada je Bukovača bila opština. Kod
Sanskog Mosta nam se raskinuo voz. Četri vagona ostalo pozadi
a četri otišlo sa Milanom Mrđom sprovodnikom smoljanske
opštine. Ja sam ostao da nađem drugu lokomotivu i da se
opravi pruga. Ostali smo tu par dana pa smo se nekako dovukli
do Prijedora pa u Banjaluku i na kraju u Okučane. Zima osvojila.
I nakon deset dana, 25. januara 1946. godine, doguramo ovamo.
Morali smo putovati zimi jer takva je bila direktiva ozgo.
Odredili gospoda, veliki, starješine. A sve bi bilo lakše
da smo dočekali proljeće, ali jok! Naređenje je naređenje! |
|
 |
Jedni su se vraćali odma, drugi
gunđali đe dođe, kud pođe, šta sam ostavio, ostavio sam bolje
došao na gore. Ovđe blato osvojilo, nemoš ti ništa od blata,
Bog ti jadan. Mi smo išli i putem se ulijevala voda na patos
od volovskih kola, Bože sačuvaj kako je to bilo tu.
|
 |
|
I mi
smo to nekako podijelili, kuće najprije pa onda i zemlju. Bile
su tu neke komisije, bili su tu neki inžinjeri sa strane koji
su upuđeni ozgo, od vlasti. E ti su nam inžinjeri pomagali. Mi
smo samo kazivali kakva je i kolika porodica a jedan je Slavko
kazivao prema kojoj porodici kakva kuća odgovara. Tako smo dijelili
kuće a tako smo djelili i zemlju. A onda bilo ti je nezgodno.
Njesu jednake kuće, njesu jednake zemlje, njesu jednaki vinogradi
a svak bi da dobije bolje. Nezgodno je brate bilo, jako nezgodno. |
| |
|
|
 |
| |
|
|
|
|
| |
|
|
|
Ovo je jedna interesantna sličica. Na njoj je
đed Jovo Latinović iz Kolunića. 19.08.2006. ove godine slavi
104 (slovima: stočetvrti) rođendan. Jovo je jedan od najstarijih
ako ne i najstariji petrovčnin. Jovin je bio čitav 20 vijek
a zagazio je i u 21. Sad živi sa ćerkom, unukom i praunukom
u Beogradu gdje je izbjegao 1995. godine. Penzionisao se još
1957. godine radeći na željeznici u Srbiji. Pezionerski život,
do izbjeglištva, je živio u Koluniću. Bavio se pčelarstvom.
Đed Jovo je još uvijek dobrog zdravlja, bistrog uma i s lakoćom
se sjeća događaja iz prošlog vijeka. Kad ga neko od zemljaka
i rođaka zovne na telefon Jovino prvo pitanje je: "Je li znaš,
jesu rodile šljive u Koluniću?"
Časna starina Jovo Latinović zvani Dovo, upokojio
se ljeta gospodnjeg 2011. Doživio je 111 godina.
|
na vrh
|
|
